Hraniteljstvo u Bosni i Hercegovini

Hraniteljstvo u Bosni i Hercegovini

 

 

Član 20 Konvencije o pravima djeteta UN propisuje:

‘’Dijete koje je trajno ili privremeno lišeno porodične sredine ili kome, u njegovom najboljem interesu, ne može biti dozvoljeno da ostane u toj sredini, ima pravo na posebu zaštitu i pomoć države. Države potpisnice će u skladu sa svojim nacionalnim zakonodavstvima obezbijediti alternativno staranje. Takvo staranje može, između ostalog, obuhvatiti smještaj u drugu porodicu, usvojenje ili ako je neophodno, smještaj u odgovarajuće ustanove za brigu o djeci…’’

Hraniteljstvo ili porodični smještaj predstavlja dakle jedan od vidova zbrinjavanja djece bez roditeljskog staranja kojim se djetetu osigurava smještaj i potpora u hraniteljskoj porodici. Kao privremeni oblik zaštite djeteta hraniteljstvo traje do razrješenja krizne situacije u biološkoj porodici djeteta, ali može da potraje i duže, sve do osamostaljivanja djeteta. Hraniteljstvo je posebna, jedinstvena i izazovna uloga. Ono ljude koji se oprijedele za brigu o djeci koju nisu rodili vodi putem posebnog životnog iskustva – davanja drugome najboljeg dijela sebe, pri čemu i sami, čineći dobro za druge, mnogo dobrog izgrađuju i dobijaju. Hraniteljstvo je složena uloga jer zahtijeva znanja i vještine za odgajanje djece koja su rano zadobila psihičke i fizičke rane kao i da se prema djetetu i njegovoj porodici odnose bez diskriminacije.  Hranitelji dijete treba da prihvate onakvo kakvo jeste, sa svim njegovim osobinama, a njegovo ponašanje treba da razumiju u kontekstu iskustva koje je preživjelo.

Hraniteljska porodica je porodica koja ima odluku za obavljanje hraniteljstva, a čine je hranitelj, njegov bračni ili vanbračni partner i drugi srodnici s kojima hranitelj živi u zajedničkom domaćinstvu.  Hraniteljska porodica može biti i porodica srodnika.

Hranitelj je predstavnik hraniteljske porodice ili samac koji pruža usluge zaštite  korisniku, na čije ime se daje odluka za obavljanje hraniteljstva i koji sklapa hraniteljski ugovor kojim se regulišu međusobna prava i obaveze između Centra za socijalni rad i hranitelja.

Hranitelju za njegov rad, pruženu zaštitu i uložen trud u zbrinjavanju korisnika na smještaju, u skladu s njegovim individualnim planom rada i rješenjem Centra, pripada pravo na  hraniteljsku naknadu. Također, u oblasti  hraniteljstva postoji i obaveza obezbjeđivanja naknade za korisnika, a koja predstavlja naknadu kojom se podmiruju troškovi usluge smještaja i druge potrebe hranjenika.

Hraniteljstvo prestaje kad dijete navrši 18 godina ili stekne potpunu poslovnu sposobnost prije punoljetstva, u slučaju usvojenja djeteta, raskidom hraniteljstva i u
u slučaju smrti hranitelja

U Bosni i Hercegovini oblast hraniteljstva još uvijek nije do kraja uređena, budući da ne postoji Zakon o hraniteljstvu, već je isto na nesveobuhvatan način, regulisano kroz  Zakon o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodica sa djecom u Federaciji, te Zakon o socijalnoj zaštiti u Republici Srpskoj.

Prema podacima Ministarstva zdravlja i socijalne zaštite u Republici Srpskoj postoji oko 250 hraniteljskih porodica koje su taj status dobile u skladu sa zakonskim procedurama, a najveći broj njih nalazi se na području Banja Luke, Prijedora, Teslića, Bijeljine i Trebinja. U  hraniteljsku porodicu može biti smješteno najviše troje djece ili dvoje sa invaliditetom, s tim da ukupan broj djece koja žive u hraniteljskoj porodici, računajući i djecu hranitelja ne može biti veći od petero.  Naknada za rad hranitelja i iznos za izdržavanje korisnika biće manji nego oni za smještaj u ustanovi, a  propisaće se Pravilnikom koji je u proceduri  donošenja .

Zbog ustavnog uređenja Federacije, odnosno postojanja kantona, sistem finansiranja centara i korisnika zavisi od finansijske moći i političke situacije u kantoni      ma.

Naime, kantoni svojom legislativom na različite načine definišu prava i korisnike prava, kao i uslove i način ostvarivanja i finansiranja tih prava, uključujući iznose novčanih i drugih materijalnih davanja, zbog čega u „finansijski“ slabijim kantonima dolazi do direktne diskriminacije djece – korisnika ovih prava. Stoga je i broj hraniteljskih porodica različit u svakom od kantona, a tačni podaci o ukupnom broju njih na teritoriji Federacije nisu poznati.

Kao jedan od veoma uspješnih oblika osiguranja porodičnog okruženja djeci bez roditeljskog staranja izdvajaju se Socijalno pedagoške životne zajednice.

Socijalno-pedagoške životne zajednice ustvari predstavljaju stacionarno zbrinjavanje djece bez roditeljskog staranja odnosno alternativa su velikim domovima, čiji rad više košta i koji ne mogu zadovoljiti potrebe velikog broja djece koja su smještena u njima.

Cilj SPŽZ projekta je obezbjeđivanje smještaja za djecu bez roditeljskog staranja, djecu u neadekvatnoj situaciji i djecu pod rizikom u okruženje slično porodičnom, zatim pomoć pri njihovoj integraciji u zajednici, te opšte podizanje kvaliteta života ove djece. Projekat nosi i razvojnu poruku za starateljstvo u zajednici. Smještaj djece nije jedini zadatak Projekta, budući da isti predstavlja integrativni pristup pomoći djeci kojoj je takva pomoć potrebna.

Ovaj projekat realiziran je uz pomoć Švicarske vlade odnosno Direkcije za razvoj i saradnju (DEZA), nadležnog ministarstva i općina  na području Banja Luke, Gradiške, Novog Grada i Laktaša u Republici Srpskoj. Za tu namjenu su izgrađeni objekti čiji vlasnici su općine, a u kojim borave hranitelji koji pored  vlastite djece integrišu u porodicu najviše petero djece, te se staraju o njima do njihove samostalnosti i poslije toga ostaju za tu djecu porodica.

Što se tiče Federacije BiH Projekat SPŽZ je 2000. godine realiziran na području sedam općina Unsko – sanskog kantona  (Bihać, Cazin, Bos. Krupa, Velika Kladuša, Bos. Petrovac, Ključ i Sanski Most). Ove Socijalno pedagoške životne zajednice su 2003. godine odlukom Skupštine USK transformisane u Javnu ustanovu „Socijalno pedagoška životna zajednica“ Bihać, koja je u svom dosadašnjem radu pokazala da je, iako se radi o institucionalnom obliku zbrinjavanja djece bez roditeljskog staranja, moguće na veoma dobar i efikasan način obezbjediti ovakvoj djeci porodično okruženje u kojem će se brže i lakše socijalizirati i u kojem će biti zadovoljene sve njihove potrebe do završetka osnovnog i srednjeg obrazovanja, ali i nakon toga.

Sve hraniteljske kuće imaju kapacitet za smještaj šestero djece,  adekvatno su opremljene, te se uglavnom donatorskim sredstvima vrši njihovo redovno održavanje.

Hranitelji u hraniteljskim porodicama su u stalnom radnom odnosu, što znači da za svoj rad primaju plaću koja im se osigurava u Budžetu kantona, a za svako dijete je također obezbijeđena i mjesečna naknada.

Za što bolju koordinaciju sa starateljskim porodicama u Ustanovi su zaposleni i stručni saradnici koji kroz redovne posjete i kontakte prate rad starateljskih porodica i napredak djece smještene u istim, te pružaju djeci i starateljima potrebnu stručnu pomoć. Pored rada sa djecom u porodicama, djeci se također pruža stručna pomoć i kroz dječije prostore-savjetovališta koji funkcioniraju u svim općinama gdje se nalaze odgajateljsko-hraniteljske porodice.

 

Nakon završetka osnovnog i srednjeg obrazovanja, djeci je omogućeno da  nastave daljnje školovanje tokom kojeg mogu boraviti u stanovima za mlade, a koji egzistiraju kao zasebna organizaciona jedinica u okviru Ustanove i nalaze se u Bihaću.

 

Ovakav model zbrinjavanja djece bez roditeljskog staranja osigurava brigu o istoj kroz čitav period njihovog odrastanja, tokom kojeg im je omogućeno da steknu potrebno obrazovanje i započnu samostalan život.

Na osnovu navedenog možemo konstatirati da ovakve ustanove predstavljaju pozitivan primjer u ovoj oblasti te kao takve mogu poslužiti kao uzor kada govorimo o adekvatnom smještaju ove populacije, koje je zbog socijalno-ekonomskog stanja u kojem se naše društvo nalazi, nažalost svakim danom sve više.

 

 

Amidžić Amir, prof.

 

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *